Oce mi ikad bit kao i prije ovog svega

Poštovani, Dijagnosticirana mi je depresija i anksioznost.. nigdi sam bila s koncentracijom, intezivan osjecaj tuge, insomnija, ukratko doživila san breakdown, intezivni strahovi zbog straha sa ću poludjeti i skroz izgubiti razum. Ekstremno loše sam bila. Totalni breakdown. To se sve polako i postupno odvijalo od drugog mjesca prosle godine. Dok nisan u 10. mjesecu ove godine promjenila grad studija i dozivila kompletan breakdown, doslovno da ne znan da život s adekvatnom terapijom može bit dobar počinila bi suicid od psihičke patnje. I odlučila sam otici na hitnu i obratiti se psihijatru za pomoć. Pripisan mi je stabilizator raspolozenja oliti antipsihotik Ziaxel i antidepresiv. Buduci da mi antidepresiv nije djelovao (a pokazujem i naznake OKP-a) pripisan mi je Fevarin prije 20 dana jer bi navodno trebao umiriti mene i moje misli. Uglavnom, sad sam stvarno milijun puta bolje nego prije - no i dalje ja nisam ona stara ja od prije ovog svega. I dalje imam strahove da cu poludit dobit neku psihozu iz koje se necu moc izvuc i da ce mk cili zivot bit upropasten (svjesna sam da je to iracionalno i da su to samo misli al me uznemiravaju unatoc trudu da ih potisnen). I te misli se javljaju kad sam sama.. kad sam u drustvu sve je super, vedra, pričljiva, društvena, elokventna, al u momentu kad ostanen sama sa sobom opći haos. Strahovi, tjeskobe, ružne misli, najveće crnilo. Ne mogu čitat nito pogledat film. Prije sam imala briljantne ocjene (doslovno san bila lumen) sad mi je kratkoročno pamćenje degradirano skroz a koncentracija mi je još gora od pamćenja - dakle nigdi je. Tila bi se potpuno riješit tih ružnih osjećaja jer vidin ljude oko sebe s ozbiljnin problemima životnin i vidin sebe koja se boji nekih skroz apstraktnih stvari i to me puno rastužuje, ne želin da mi život prođe u strahu i zabrinutosti i melankoliji.. mlada san pametna (ne ka prije, al i dalje se kotrljan) i trudin se svin svojin bicem da buden skroz dobro(vježban, družin se, pijem terapiju, pijem suplemente , jeden zdravo da ne mogu zdravije i živin zdravo) a opet mi nije skroz dobro. Uglavnom ovaj feljton je bia uvertira u pitanje.. kako to da u momentu cin budem sama, odem u svoju sobu krenen učit il ne učit, krenen bilo šta sama da se bojin(al bas osjecaj straha) da odlutan u mislima u crnilo i da san odsutnija nego prosječni član vlade na sjednici sabora. Molim vas za savjete kako naucit bit sam sa sobom i da mi malo razjasnite moju situaciju. Vrhunac ironije je šta studiram psihologiju ?